BALADA O MORNARU – Božo Popadić Aktus

BALADA O MORNARU

Na pustom žalu
zahrđalo sidro,
plime ga udari
u pijesak prikrili.
Na vezu brodica
potopljena,
sidro joj  i krma fali.

Mornarska kapa,
sidro ju krasi,
na palubi pustoj
drijema,
tužna i sama,
jer mornara njenog,
sa sijedom kosom,
već odavno
na palubi nema.

Negdje u krčmi
na kraju rive,
lice prepuno bora,
i brada sijeda,
međ zubima lula,
to mornar je što se
odrekao mora.

Imao želju,
san je i nadu,
da more će mu
od pomoći biti,
i kad se vrati
sa dugog puta
da ce ljubiti prelijepu
sirenu mladu.

Ali uzalud bijahu
njegove nade,
jer dobi samo
žuljevite ruke,
vjetrom i suncem
izborano lice.
čemer od znoja,
žuljeva i muke.
Ništa mu drugo
more ne dade.

Na stolu bokal
bijeloga vina,
i bevande  otpijena čaša,
spakovan kofer
ispod stola.
Otpija gutljaj,
lice se grči od bola.
Pogled mu bježi
ka drhtavoj ruce,
što drži dvije slike
lijepe sirene,
i kartu do Amerike.

(C) Božo Popadić Aktus