PJESMA O PJESNIKU – Neven Milaković

PJESMA O PJESNIKU

(Momiru Vojvodiću)

Manastirska porta…zadnje pribježište,
atrijum obasjan Pravoslavnom Vjerom,
predvorje vječnosti, biljeg i skrovište
proslavlja Monaha što ratuje perom.

“Monah srbskog jezika”, nazvaše ga tako
jer je r’ječju satvorio Molitvu i Shimu,
jer je stihom Blagodatnim pjevao i plak’o
kapljući k’o krv otačku ljekovitu rimu.

Satkao od trnja krunu mjesto Oreola,
kralj pjesnika i pokorni sluga Otadžbine,
mjesto s medom času žuci smiješao s čašom bola
slobodeći krs ponosni vezivao b’jesne psine.

Za svaki pedalj Kosmeta Svetog kovao strofe kao katance,
služio Gospodu Moračkim prkosom i otmenošću carskog Prizrena,
besjedom cijedjenom iz žile predačke kidao tvrde dušmanske lance,
i braću usnulu budio snujući dubinom besmrtnih Sorabskih zjena.

Gazio smjelo bezgaždjem užim i od najuže Hristove staze,
palio vatre davno ugasle neugaslim lučama pamćenja,
gledao mirom Svetačkim čeljusti nemušte
gdje mu se raspolućenim jezikom plaze,
skupljajuć’ nektar iz kolijevke stare za neka buduća pokoljenja.

Bog je htio Srbstvo da ukrasi, zato Srbi postaše Monasi,
da Monaški djeluju i zbore, da na zemlji Raj Nebeski tvore,
medju njima Monah i poeta s likom starca, a dušom djeteta,
kada bi se Momir stotiniti mog’o, ni da ih je stoput više ne bi bilo mnogo.

(C) Neven Milaković