RIJEKA – Semir Avdić

Dok plešemo skupa kroz zvuke
Rhytma i bluesa
Gledamo ostala glinena lica kako se tope
U vatri usplamtjele duše kako
Hvataju
Rijeku nestašnih snova
Jer  ona nikada nije mislila ostati

Samo je protekla,
Otišla u drugi zaljev
Uzburkan i nemiran
Utopila se u velikoj raspiklini
Mora!

Dovoljno jaka da razbije obalu
Dovoljno duga da nas prekrije
Vječnom mladošću
Neustrašivo pravi
Nove valove

Sada smo okeansko plavetnilo
Sada smo magla okeanska
I njegova pjena u jutru
Što ljubi sunčeve zrake

Sada moje srce strasno kuca
Čujem ga kako šapuće
Osjetio sam mu rane
Dotakao sam mu otkucaje i zacijelio
Pukotine
Disajući između
Divno je opet znati
Da u njemu raste novi
Život

Rijeka nas spoji,
U školjke uvuče da
U biserima prekriva
Plavetnilo nad nama, ta
Odvažna, modra, neustrašiva
Vilena vragolica
Dubina.

(C) Semir Avdić
Sarajevo, 8. maja 2006. godine