SAMOĆA- Gordana Knežević

Otrovale su te zmije
koje si sama poslala na konak
u moja opustošena nedra,
hladna kao vetar
koji me uhvatio za kosu,
bez namere da oslobodi moju bol.

Isekle te ivice noći,
iste one koje si mi bacila
u lice kao rukavicu
u dvoboju s prazninom,
dovoljno nesmotrena da otkriješ
vrh noža u mojim zenicama.

Sahranila te ljubav,
ona ista ljubav za koju si verovala
da si mi iz pogleda
isčupala sa korenjem,
i ostavila me bez i jedne
proklijale nežnosti za spas.

Ponovo ziva,
izbačena na obalu bez odlikovanja,
okrećem list ispod tame
i ljubakam se sa sudbinom,
bez stida skidajući
deo po deo stvarnosti.

(C) Gordana Knežević