SPOKOJ NEMIRA – Neven Milaković

Vučija noć! Mjesec se sledio.
Oluja urlikom vabi demone,
tumaram pijan, a nisam pio,
dalekom jekom mi sjećanja zvone.

List žut k’o vosak začikuje granu
k’o brižnu mater odbjeglo dijete,
kao kad naprasno odnikud banu
vrtlozi tuge, bola i sjete.

I opet čujem riječi tatine:
“Noćas će zeko tražiti majku,
daj da te dobro ušuškam sine
pa ću ti novu ispričat’ bajku.

I opet poznati prizor nadjača
pomamnu tutnjavu košmara prizvanih,
a vječni trenuci djetinjeg plača
vraćaju spokoj nemira ranih.

Koraknuh naprijed tek se vratih
ljubav ne spoznah dok zlo ne kušah,
postadoh čovjek tek kada shvatih
riječi što prije rodjenja slušah.