ŠTA JE SA SUNCEM – Mile Tešanović

Priroda, ova, se okrenula
sve nešto sama protiv sebe.
Ne budi nas više Sunce,
čovjek se ljuti, ljuti i zebe.
Po cijeli dan oblaci tamni
guraju se po nebu skučenom.
Željni smo, više, dalekog pogleda
pomiješanog sa daljinom plavetnom.
Vjetar ne zna u kom bi pravcu,
vrti se samo nešto u krug,
diže prašinu u plačne oči,
nije nam više istinski drug.
I noći cure blijede,  blatnjave,
zgusnute maglom i bez sna.
Treptava svjetlost daleke zvijezde
počela da tamni u sjećanju sva.

Ako je greška uplela prste
pa vrijeme ne zna kuda sad
Molimo Boga, najviše sile..
Uputite ga!
Zavladaće ovdje tuga i jad.
Tek po koji, zalutali, prođe zrak;
pomiluje grane, zemlju i travu..
Ne treba mnogo klici, cvjetiću
da iz sna podigne glavu.
Ako je greška samo u nama,
ako nam priroda vraća dug..
Pomozi Bože, pomozi silo!
Budi još jednom, još jednom drug.

(C) Mile Tešanović