U VINU JE ISTINA – Božo Popadić Aktus

Družili smo se,
drug moj i ja,
sjedili i pili.
Ja pivo, a on
krvi svoje natoči
i reče:
“Baci to smeće,
u njemu nema sreće.

Bahus mu bijaše ime,
družili smo se podugo,
a i šta bi drugo, bila je zima.
Stegao mraz,
zavijao nas u pustoši,
gdje samo kafana jedna ima.
Poslušah ga,
podigoh čašu.
On pita: “Za koga?”
Pogleda sjajnog
ja mu odgovori:”Za nju!”
“Za nju!” kliknu kafana
u horu.
Otpismo svi
u isti mah,
zasta mi dah.
I opet puna čaša,
“Za šta?” Bahus me pita.
“Za njene oči!”
“Za usne njene!”
“Za ljubav moju najveću!”
“Za dušu nježnu, voljene žene!”
“Za moju sreću, srnu plahu i snenu!”
“Za slađanu, najslađu i najdivniju
od svih žena na svijetu!”
“Za ženu-boginju!”
“Za moju sudbinu!’
“Za Bahusa, što me navede
da kažem istinu.
Volim tu ženu!”
I zbog nje što je daleko,
čaša za čašom,
i pjesma krenu.
“Imam jednu želju.
Da ti tvoja medna usta
još jednom poljubim.
Pa da se nikada
iz sna ne probudim.”
Ori se kafana stara,
mraz po staklima šara,
kao da sliku elegičnu stvara.
Nesta mog drugara,
valjda mu krv svu
to veče ispismo,
te ode da se odmara.
Osta samo refren
ko pjesma sjetna neka:
“Volim te ljubavi moja,
nježna i daleka.
Čežnja mi dušu para.”
U vinu je istina,
izreka je stara.

(C) Božo Popadić – Aktus