ŽENA U CRNOM – Božo Popadić Aktus

Žena u crnom
na klupi kamenoj,
u skutu skupljene šake
krši.
S ledene
ploče mermerne,
široki joj se mladi osmijeh
smiješi.

Njen cvijet,
u pupoljki još,
otkinuti.
Ko trava mlada,
zelena,
tek izdžigljala,
pokošen je.
Za koga, zbog čega,
za čiju slavu.
Zar za slavu
slavogubitnika,
poštenja i obraza
izdajnika.

Žena u crnom,
pogled ka nebu.
Ruka joj na mermeru hladnom,
suze u oku.
Dušom što se trga,
miluje oleđeni osmijeh,
otet od vedrine mladosti
i kune.
Nemuštom kletvom,
urlikom tišine,
i suzom,
čemerno gorkom,
kune.

(C) Božo Popadić Aktus