ŽIVOT GRADA – Trebavski zov – Milisav Djurić

Sjedim u parku obližnjeg grada
a pogled mi negdje u nebo gleda,
sivilo i bedem naokolo svuda,
sve hladno, pusto kô santa leda.

Čuju se poneki lagani zvuci
a potom gromki, čudni i jaki
nekuda gmižu vozila mala,
jedino to su života znaci.

Ulice sive bez svoga kraja
i ničeg nema da se veseli,
ni ptica, ni cvijeća, ni meraja,
hladni zidovi sve su pojeli.

Ljudi su tihi, svi nekuda žure,
poneki žamor u hodu čujem,
svi u fabrike robovati jure,
mali roboti voze ih i zuje.

Ne čujem cvrkut ptica iz bašte
ni huk vjetra sa zelene gore,
ne čujem lavež kera čuvara,
ni budilca pijetla u sam cik zore.

Ni od kud` nema pjesme
nit`za lijek da se čuje,
posvuda hladnoća i sivilo,
tišina crna pusta caruje.

I tako isto svakoga dana
sve u krug ide kao do sada,
blokovi, beton, taj muk i tama,
odaju život obližnjeg grada…

(C) Milisav Djurić