ISKONSKA – Neven Milaković 2007-11-02 23:13:07
Zbog čega me oduvijek vrisak vjetra kroz borove grane
asocira na daleki sjever?
Zasto misli tako žustro odlete u krajeve strane
otkud, čak i kad je toplo i drugi se znoje,
ta navika čudna da zadignem rever?
Kako da objasnim neizreciv osjećaj tuge
pri sjećanju na dogadjaj nikad doživljen?
Gdje je ledena pista okovana bijelom sumom,
gdje je mrak što čudnom svjetlošću blista,
i treptaj beskrajni što umu bježi,
i kad se naklono poigrava umom?
A tek ono čarobno stepenište
ta božanstvena svjetlost i sjene otmene,
lucidnom kretnjom uhvaćen pogled,
misao brza i riječ nemušta.
I opet tuga nošena arijom od čije mirnoće život boli.
Odbrane nema, jedini lijek već tada shvatih,
duša da Tvorcu svojem se moli,
i zalud tražih, zaludu platih,
Ljubav se pronaći ne da, ni platiti, ni oteti,
i znam da neko voli, i znam da neko gleda,
i znam da tu je smiraj,
ne da se pita, ne da se bori,
vec da se Bogu preda!
(C) Neven Milaković
