JESEN – Nevenka Alispahić

Hiljadu boja, a ja ih ne vidim,
mnoštvo slikara i svaki svoju
muzu sa sobom vodi,
a ja ih ne čujem.

I list mi uveo dodiruje lice
znam, nešto mi šapuće
i čudi se jer ne primjećujem,
a nekad sam mu osmjeh darivala.

Miriše jesen, onako slatko,opojno
kako to samo ona umije,
kao dama koju još nijedna žena
nadmašila nije,
i zastade zabrinuto
na prozore moje
kao da pita
zar tužnije oči postoje,
kao da traži na mom licu
ono što nekad bješe,
odsjaj ličnosti svoje.

Jesen, dama od stila,
lepršava i laka,
nježna i nepredvidljiva,
topla i hladna…
Jesen,
tako mila, a tako čudljiva
tiho mi se u dušu ušetala
tražeci samo odgovor
koji sam od svih tamo duboko
sakrila.

(C) Nevenka Alispahić