KO SVIJETA DVA – Božo Popadić Aktus

Ti i ja,
ko svijeta dva sad živimo.
Da postojimo…
o kako to dobro znamo..
i osjećamo,
a ne možemo..
da se vidimo. Da..
baš toga se i plašimo..
da se vidimo…susretnemo..
i da u vatri živoj sagorimo…
da se za sva vremena..tad..
i bez naše volje izgubimo.

Ovako….
dok jedno za drugo znamo…
da postojimo…
da živimo…
mi se osjećamo.
I ponekad,…
samo ponekad…
tako se približimo,…
skoro da se dodirnemo.

A tad…
tijela nam zatrepere…
od želje…
želje za svim što je nemoguce..
Od želje….
da nam se ruke prepletu…
da nam misli se
jedna u drugu upletu..
da jedna drugu dokuče…

O kako…
kako samo od te pomisli
postaje vruće..
da nam sutra ne bude juče,
već da naše juče ostane..
da nam to naše sutra postane,..
da vratimo one dane
kada ti i ja…
jedan svijet smo bili..
kad bliski bjesmo,..
i kad se jedno od drugog
nismo krili…
kad vječnost postati htjesmo.

A sada…
ti i ja…
ko svijeta dva…
paralelna..
živimo…
i nekad…samo nekad..
tako blizu prođemo..
jedno uz drugo..
tako blizu.
Tad te osjetim..
tako te živo osjetim..
moja tugo.

Mi,…
mada stvoreni jedno za drugo…
sresti se ne smijemo…
i trajaće to još dugo…dugo,
sve dok živimo….
mi ćemo da se osjećamo..
i sjećamo..

I baš..
baš ništa nam ne osta drugo…
kad se volimo.. a mi…
a ti…
to ne smiješ,
pa sad se i od mene…
i od sebe…
sebe same kriješ.

Mogu mi reći da sam lud…
da bulaznim…
i previše maštam…
ali ja znam…
ja tebe,
o kako živo osjećam..
da tu si..za mene,
u tom svijetu drugom…
od tebe dolaze sjene
i kruže oko mene…
Jer ti si tu…
nevidljiva…
a tako živa…
i znam, ja to znam…
da u tebi ljubavi još ima.
………………………

(C) Božo Popadić Aktus

P.S. OVO NIJE KRAJ!