MIT O NEPROLAZNOSTI I PRIPADANJU – Marijana Vukčević

Loading

Postavio: ljuba-trebotin. Pročitano: 925
MIT O NEPROLAZNOSTI I PRIPADANJU – Marijana Vukčević 2006-10-15 22:35:22

MIT O NEPROLAZNOSTI I PRIPADANJU

Nemoj da mi šapućeš te slatke male gadosti
tvoji ponori su isuviše nesigurni za moja bosa stopala
kao bršljan sam se uplela u tvoje strahove
pa sad više ne znam ko koga vezuje i truje

Ne, ne moraš mi ništa reći
tvoja tišina je najljepša noćna muzika
dok iskašljavaš talog svih nesretnih godina
i pokušavaš se sjetiti blještavih četvrti
neonskih reklama sa pin up lutkicama
koje te poziva na degustaciju međunožja

Zar možeš vidjeti razliku između mene i njih?
kad pod jezikom osjetiš mliječno bijelu put
i zaboraviš na sve usude prošlosti?
Sa oporim ukusom vina na nepcima
svaka sliči jedna drugoj bez izuzetka

Uzalud tražiš djelić raja za mene
ne cvjetaju orhideje na ovom hedonističkom smetlištu
uštogljeni punoglavci palacaju plamenim jezicima
šalju Tanatosa u naše odaje
kao gladni vuci njuše nam tragove
a ti još vjeruješ da sam posebna i vrijedna trenutka
tvoja plaha srna sa oreolom od trnja

Ne, nijesam ja ništa bolja od svih njih
koje kupiš i prodaš za par osmjeha
za pregršt lijepih riječi i izgužvanih perpera
dok pečatiraš sudbinu kao poštansku markicu
koja putuje sa drugog kraja svijeta

Dodir na daljinu i pogled u prazninu
to je igra starija od svemira
a mi smo samo tu zbog ravnoteže ponora
jer imeđu vrha i dna
početka i kraja
nema ama baš ništa
osim privida kojeg krstiše životom
ispisujući krštenicu i umrlicu istim simbolima
šiframa umjesto imena i datuma

Zato ne traži od mene da budem drugačija
odavno sam prestala da se nadam
jer nada je kao kurva
kad jednom probiješ zid tišine i kodex ćutanja
ruke počnu da govore a oči da kriju istine

Ne pokušavaj da oduvaš zidove moje staklene iluzije
jer uzeću ti više nego što možeš da mi daš
neću te štedjeti i neću se kajati
nijesu ni drugi mene od sebe sačuvali
dok sam slikala riječima
i vjerovala sumnjivim idealima
vjerujući da smrt ne dolazi preko reda
i ne odnosi dušu prije tijela
u pakao ili raj
zar ima neke razlike?
kad ti odnose ono jedino što ti preostaje
san o vječnosti i ljubavi

Aminuj sve moje pogrešne poteze
u nekom drugom životu bili bi ovjenčni lovorom
umjesto trnjem i osudom
i ne šapući mi te slatke male gadosti
ja sam samo još jedan crni leptir
koga su čiodom dodali svojoj kolekciji
prije nego što su mi spalili krila na lomači
Penelopa koja luta tvojim morima i grli prazne ulice

Ovaj Vavilon je pao od prvog osmjeha
i grešna sam kao izlog nekog šminkerskog
butika u centru grada
otići ću sa prvim pijanim pjesnikom
jer nemam više šta da ti ponudim
osim onaj djelić duše u koji si zario zube
i mit o neprolaznosti i pripadanju

(C) Marijana Vukčević

Оставите одговор

Your email address will not be published.