MOSTOVI – Milorad J. Nikić

Jednu želju imam,
u snovima i na javi,
što me prati, obuzima,
kao plima, kao plima!

Jedna čudna želja stara,
ko molitva sa oltara,
sva od senki i utvara,
jezdi dušom neimara.

Mostove bih gradit’ hteo,
al’ ne one preko reke,
vitke bele k’o gazele,
kad obale dve se spoje.

Radije bih neke druge,
što spajaju kontinente,
kao duge ispod neba,
vežu ljude, sentimente.

Kao ruke pune hleba,
kao što su ruke tvoje,
ruke njene, ruke moje,
da grlimo jedni druge
i svet ceo,
to bih hteo!

(C) Milorad J. Nikić