NARCIS – Neven Milaković

NARCIS

Kad na ruku staru Andjeo doleti
krilom nježno dirne naborane prste,
izgubljena duša djetinjstva se sjeti
i prsti se sami pobožno prekrste.

Zaiskri u oku suza k’o sn’jeg čista
kao prva rijec mekana i blaga,
a lik brižne majke k’o zora zablista
i smiraj mu donese njena pjesma draga.

Usnuće zanavjek s osmjehom blaženim
srećan što je strašnoj umakao hajci,
prestrašen k’o nekad sjenama paklenim
u topla će njedra uroniti majci.

Vidjeće početak na samome kraju
i dušu će Gospodu radosno predati,
prikrašće se tiho k’o što djeca znaju
i pred majku svoju kao nekad stati.

A kada se najzad svome domu skrasi
otac ce stajati negdje u prikrajku,
nježno će mu sijede pomilovat’ vlasi:
“Blago tebi sine,nasao si majku”.

Zlatousti

(C) Neven Milaković