PjJESMA O MOLITVI – Neven Milaković Likota

Nekada davno  iza  sedam gora i sedam mora,
sedam dolina i sedam brada, sedam jezera i sedam rijeka,
u skromnoj kolibi, tiho i spokojno zivljase celjade s’ najvecom titulom,
svi su ga zvali: dusa od covjeka.

Zimi je grijao jagnjad svjezinom ranog proljeca,
s proljeca kadio mirisom prve visibabe,
ljeti ih stitio brizno hladom  stoljetnog drveca,
s jeseni zimio njezno onako mazne i slabe.

Nije poznavao razlliku izmedju starca i djeteta
jer sjeda mu kosa padase na djecacke oci zive,
svaki mu zalogaj nafora bjese,svki gutljaj vodica sveta,
noci je kratio uz frulu i ognjiste,dane oruci jalove njive.

Nije znao sto je to mrznja,nije imao bore,
znao je samo pustiti suzu
nad zgazenim cvijetom il’ ranjenim pticem
zvijezde ga gledale kako se moli
u smiraj dana i osvit zore
i divile se gorstaku ubogom
sto slavi Tvorca svim svojim bicem.

A moljase se drugacije od svih ljudi
osvecen ljubavlju za tvar Gospodnju
i za sve ljude kao za sebe:
“Molim Te Gospode milostiv budi…
mi nikog nemamo osim Tebe.”

I tako prozivi svoj zivot prosti
kao treptaj oka,kao gutljaj vode,
tiho kao prva pahulja,
krotko kao otac sto za ceda brine,
i bas kad se spremase
da svojemu Tvorcu u narucje ode
njemu Gospod posla goste iz daljine.

A gosti vazni,uceni ljudi,
visokog zvanja,otmenog lika,
gledaju sazaljivo dok cudni starac
onako prost i samouk
pred njima kleci,
nespretno podsmjeh prikrivaju dok ruke siri
kao da slika,uznosec’ Molitvu sapatom umilnim
sricuci nekakve cudne rijeci.

“O nesrecni starce”,najzad prozborise,
“kako se to molis,zar sa uma skrenu,
gledahu ga ljuto,nekako s’ visine
kao da ce ga svakog trena pogubiti,
ne vidjese suzu sto narosi zjenu,
“Mi cemo tekako treba nauciti”

I bas kad kranuse da ga Vjeri uce,
da na put Spasenja neznavenog vrate,
starcu pridje medvjed,pitom kao kuce
i zaroni glavu medj’ ruke cvornate.

Na rame mu sletje par bijelih grlica
da se svojom pjesmom Molitvi pridruzi
a goste nadglasa cvrkut gorskih ptica
da proslavi starca sto Gospodu sluzi.

Vazduh se mirisom tamjana razblazi,
zaori se svesaglasje angelskih arija,
starac dize pogled k’ Nebu k’o da nesto trazi
i ugleda Krst presveti gdje k’o sunce sija.

A kad opet spusti pogled vidje vazne goste,
klece pred njim uplakani i za oprost mole,
preklinju da ispovijedi njih gresne…ohole…
da ih uci Molitvama i kako da poste

A stari ih djecak gleda i blago se smjesi,
i njih voli dusa topla Pravoslavna meka:
“Ne placite djeco moja,ko zivi i grijesi,
al’ zivite da bude DUSA OD COVJEKA”.

A kada se oprostise gledase ih sjetno
k’o djecicu sto su nasla zakopano blago
i prosapta tako tiho da ne cuje ni sam sebe:
“MOLIM TE GOSPODE MILOSTIV BUDI,
MI NIKOG NEMAMO OSIM TEBE.”

(C) Neven Milaković