SVE MOJE LJUBAVI – Marko LJ. Ružičić – GNIONICA

Postavio ljuba-trebotin. Pročitano: 1067
SVE MOJE LJUBAVI – Marko LJ. Ružičić – GNIONICA 2007-11-01 20:08:43

SVE MOJE LJUBAVI

Marko Lj. Ružičić – GNIONICA

Marko Lj. Ružičić u svojoj trećoj po redu poetskoj zbirci odlučio je da od svojih novih pjesama iz svoga opusa izdvoji kolažni odabir i time nam podastre na uvid, uslovno rečeno, “sabrane” pjesme iz svog, kako rekosmo, novijeg stvaralaštva. Dakle, one, pjesme, nisu iste no raznorazne tematske kao što je, uostalom, i život u svom doticanju našeg bića raznorodan i raznovrstan. Ipak, očita je u gotovo svim pjesmama, kao što je istaknuto u naslovu zbirke “SVE MOJE LJUBAVI”, v e z n a i univerzalna nit – LJ U B A V. Ljubav i kao moto pjesnikovog života, Ljubav kao osnovini princip pjesnikovog života i Ljubav kao osnovni razlog za život, naravno sve uobličeno u poetski i umjetnički literarni iskaz… Marko Lj. Ružičić pripada sada već širokom krugu srpskih kniiževnih stvaralaca u dijaspori, a u užem smislu, ako nam to može poslužiti kao neka odrednica. “CIRIŠKOJ GRUPI” u kojoj većduže i značajno djeluju njegovi zamljaci, prvenstveno romansijeri Miodrag LUKIĆ i Moioš S. MILIČIĆ – prvi ima visokotiražni roman SRPSKI ŽIGOLO, a potonji za svoj drugi po redu roman dobio je prestižnu nagradu “KOČIĆEVO PERO”. Ovu činjenicu – postojanje ciriške grupe pisaca za stvaralaštvo M. Ružičića ne navodim kao presudnu nego da ovo književno jezgro može služiti kao podsticajno, dakle kao podsticajni faktor a ne i motiv za stvaranje premda su, poznato je literarnoj istoriji, književne grupe i književna okruženja bila itekako značajna u razvoju pojedinih književnika.

Možda zato što je “stihotvorenije” genetski utkano u srpski narod a k tome i izuzetno očuvan ijekavski vokabular stiče se utisak da je M. Ružičić “rođeni” lirik jer sve što ga okružuje ili u njemu ostvaruje pretača u stih. Upravo ova zbiraka takva kakva nam je podastrta i podarena čini se rezultat je toga, a nikako “programskog” cilja pjesnikovog. Kao ilustraciju navodim pjesmu Dragom sinu i ćerki iz njegove zbirke SELO MOJE MOJ ĐREDANE gdje između ostalog stoji:

“Pjesma nam je duši lijek,
uz pjesmu je duži vijek,
svuda mora da se čuje,
svuda glasno odjekuje…”

Lakoću kojom Marko Lj. Rućičić pjeva primijetio je i njegov recezent prve i druge knjige – Radomir SMILJANIĆ. ,,Setimo se, kaže Smiljanić, samo dometa i raspevanosti jednog Branka Radičevića pa će nam biti jasno otkud tolika potreba u srpskoj književnosti i srpskoj poeziji za lirinošću. Ovim putem je krenuo i Marko Lj. Ružičić i nama ostaje da ga na tom putu pozdravimo”.

Da bi smo utvrdili ono što R. Smiljanić kaže za autora i ove zbirke, a sa čim se citirajući ga, slažem, potrebno je okrenuti se ponovnom iščitavanju zbieke SVE MOJE LJUBAVI koju smo prethodno smjestili u okvir, prostor, odredili spiritus movens autora.

Dakle, ponovimo, okvirno pjesme su, koliko god je to moguće bilo, svrstane u zbirku po, uslovno rečeno, ciklusima – čije se pjesme, jednostavno rečeno, prepliću, osobito u prvom dijelu zbirke koji je reminiscirajućeg karaktera čije pjesme pretežno razrešavaju moralne dileme veoma postojano u humanističkom duhu.

Slijede ciklusi ljubavnih, patriotskih, zavičajnih i duhovnih pjesama. Zato nije nikakvo čjudo što sam zborku “krstio” kao sabrano djelo. Prvo od čega treba početi je autorov predložak jer on sam po sebi nešto već znači značajno – znači koncept za koji on misli da će najbolje komunicirati, u našem slučaju, sa ciljanom publikom.

U međuprostor između autora i publike “ubacuje” se kritičar koji prilikom isčitavanja oštrim skalpelom siječe tkivo zbirke. On je objašnjava i samom sebi i tumači potencijalnom čitaštvu ukazujući na njene “vrline i mane”, kako stoji u naslovu jedne pjesme ovog autoraa, čime je preporuča ili zaustavlja njen pohod u život.

Ja, kao recenzent, nakon višekratnog isčitavanja zbirke puštam je punim jedrima da zaplovi u književni život.

U ovom tekstu smo utvrdili da je Marko Lj. Ružičić darovit liruk što ne znači da su sve pjesme u potpunosti odgovorile svojoj namjeni, bolje reći udovoljile – u idealnom savršenstvu izraza i sadržaja. Jer, često sadržaj neda izrazu da dođe, da tako kažemo, do izražaja. Ovaj problem svakako je prisutan u našeg autora, kao, naravno, i drugih. To umanjuje vrijednost zbirke ali u našem slučaju ne skrnavi ono što je u njoj i sadržajem i izrazom uspješno prezentovano čak i u slučajevima da pjesnik ne može održati visk umjetnički nivo u cijeloj pjesmi. Npr. vidljivo je to u pjesmi Konobaru koja prvom svojom strofom izvandredno prenosi njegovo bolono iskustvo, budeći naše, poetski s n a ž n o rečeno.

U drugoj strofi osjeća se malaksavanje poetske snage da bi trećom pjesma bila zaokružana kao značajna poetska cjelina.

Konobaru stari prijatelju
ispuni mi smo jednu žalju
ne zatvaraj barem ove noći
jer večeras nemam kome poći.

Ja izgubih šest tovara blaga
ostvi me danas moja draga
čekao sam al’ ona ne dođe
s nekim drugim mlada kući pođe.

Ostade mi kao uspomena
požutjela mala slika njena
samo slika na to me sjeća
da je nekad bila moja sreća.

Kao izuzetno uspjela pjesma je Želja i Čežnja samo obrnuatim redom sastavljena od manje i više izuzetnih cjelina.

Ja želim i čeznem za tim odavno
kada ustanem svakoga jutra
da mi taj dan bez problema prođe
i sretno dočekam iduće sutra.

Želio bih krila raširiti laka
i cijelom svijetu se diviti
svaki pedalj zemlje ove
želim vidjeti il’ preletiti.

Želim al’ šta mi vrijedi
kad vile želju moju ne čuju
saznadoh skoro žalosnu vijest
želje se rijetko ostvaruju.

Zato sada ne sanjam više
već sam iscrpljen od tih snova
samo loš san mi uspijeva
i čujem srce dok tiho zbori
život se već lako izlijeva
tiho ai, sigurno prestaje da zvoni.

Marko Lj. Ružičić je svjestan svoga položaja u svijetu i po svaku cijenu želi da se ostvari, da se izbori za svoje mjesto u njemu onako kako to želi i kad mu to nije polazilo za rukom. On je svjestan prolaznosti ali stihom zna biti racionalan da se spasi kao npr. u pjesmi Lako je tebi sanjati dugu:

Dok se sretna smiješ i miluješ njega
ja meni moram ljbav tražit drugu

U traženju sebe on se okreće na sve strane samo da nađe uporište koje pronalazi kao nadomjestak npr. u ljubavi prema brezi u pjesmi Brezo moja koja svakako spada u sam varh srpske poezije.

On, M. Lj. Ružičić, ništa ne prepušta slučaju ni onda kad je najnemoćniji gdje u sjajnoj pjesmi patriotskoj Mi znamo ko smo, učini jedino što može a to je da zaprijeti ali ne oružjem no znanjem:

Al’ mi znamo da nešto znamo

U ostalom, prepišimo cijelu pjesmu:

Nazivaju nas pogrdnim imenima
u ovim zlim vremenima
kažu da nismo ništa i ništa ne znamo
al’ mi znamo da nešto znamo.

Hajku vode na nas pucaju i psuju
vapaje naše neće da čuju
ne misle uopšte da l’ je grehota
rastavljati narod od života.

Nismo mi mačke da mijaučemo
ni kučići, ni vučići da zavijamo
srpskim jezikom normalno pričamo
mi smo Dučići, pjesnici, vjesnici
iz našeg pera na papir stavljamo
unucima u amanet ostavljamo.

Ono što najviše tišti svakog ko je nekom mukom izmješten iz zavičaja jeste upravo čežnja za zavičajem što se ničim ne može nadoknaditi, a paničan strah hvata svakog da bi mogao za svagda izgubiti svoje utočište od svih zala.

Evidentno, i o tome govori M. Lj. Ružičić u pjesmama Sjećanje na zavičaj:

I opet odlaze sa kućnog praga
do daljine nepoznate svima je stalo
ostavljaju roditelje, braću i sestre
i svoje rodno selo malo.

Raziđoše se po svijetu bijelom
i čudne jezike strane govore
al’ svakog ljeta u selo dođu
pred rodnom kućom da se odmore.

Svega su stekli u toj daljini
ugled, znanje i dosta para
ostaše željni orahovog hlada
i hladne vode sa bunara.

Kada se rodnog kraja sjete
obuzme ih tuga i spopadnu žmarci
a tek kada im na um panu
majčna pogača i čvarci.

i Zavičaju moj:

Nosim te u srcu kao kap na dlanu,
kao na mom čelu jednu ljutu ranu,
koja ne zarasta već stalno curi,
zbog nje mi se neprestano žuri.

Na braniku tvome evo sad stojim,
mokar i kaljav do gole kosti,
od dušmana branim, smrti se ne bojim
postajem slijep od neizvjesnosti.

Znoj osjećam na ustima mojim,
u snu i na javi strah me prati
tvoj slabašni lik sa zemlje ove,
u orkanu rata mog’ o bi nestati,
da izgubim zavičaj strašno se bojim.

U ostvarenju sebe on je odbacio sve i jednu dosadašnju zabludu, vraća se, a da nije ni otišao, svojim korijenima, pravoslavnoj duhovnosti u drugim i u predivnoj pjesmi Sveti Nikola. On se uzda u ponovni procvat svega što je isčezlo a bilo visoko moralno u Srpskom narodu.

Mićo Jelić Grnović, jula 2003.g.