TIHA PJESMA PRVA – Mile Tešanović

TIHA PJESMA PRVA

Ovo je tiha pjesma,
tiha ko moja nada,
tiša od zore rane,
tiha ko jesen blaga.

Leptira let je glasan,
šapat  ljubavni, dragi,
misli što nečujno lete,
i uzdah bezgrešni mladi.

Od pogleda prepunih miline,
od suze što niz lice klizne
Tiša je od vode bez toka
Tiša je od usnulog oka.

Od mjeseca što visoko stoji,
od lađe koja daleko plovi
Tiša je od zida kraj puta
Tiša je od hladnoće što boli.

Padanje rose je glasno,
disanje u daljini jasno,
života našijeh tišina
tiha je kao snena dubina.

Od pahulje bele je tiša,
od jastuka prepunog snova
Tiša je od pjesama drugih
pjevanih iz samoće i bola.

Tiša je od usnulih duša
Desanke, Branka i Zmaja
Ova je pjesma tiha
i nigdje joj nema kraja.

U ovom stihu je tiša
od tajanstva tišine u raju,
biće sve tiša i tiša
što se više bližimo kraju.

Tiha je kao breze treptaj,
k’o nečujnog zraka kraj
Tiša je od oblaka lakog
Tiša je nego sunčev sjaj.

Od ponoći tihe je tiša,
od dubine gdje leži strah
Tiša je od svih visina
što pogledu oduzimaju dah.

Tiša je od dječjih snova,
od tajne njihove prve
Od riječi što u grlu osta,
od želje iz nijemih usta.

Ovo je pjesma tiha,
neće ona doživjeti kraj
Pjevaću da me ne čuju
Pjevanje ovdje ne prestaje znaj!

(C) Mile Tešanović