ŽIVOT – Neven Milaković 2006-10-27 13:37:22
ŽIVOT
Kroz bivšu zavjesu zimski sumrak sobu osvjetljava,
dok pola kazaljke slomljeno tugom nemoćno stoji,
drugu polovinu u ruci drzi sijeda glava,
dječačkim strahom, drhtavim glasom vjekove broji.
Grozničav treptaj načas mu razbistri ugasle oči:
“Bješe li juče kad ono uplakan u školu krenu?
Čas prije minu ljeto kad prvi put u rjeku skoči,
zar prodje vječnost otkad ugleda voljenu ženu?”
Bješe li danas ili je opet to budan snio,
ista mu sreća k’o one noći grudi nadima,
kad ljekar reče: “častićeš piće, sin se rodio”,
a on se zaplaka i samo reče da Boga ima.
Istog mu časa umorne oči zamuti sjeta:
“Kako sam mogao toliku radost da ne proživim,
potroših život zasijepljen varkama ovoga svijeta,
pa koga drugog sem samog sebe da noćas krivim?”
“Ko da mi vrati toliko suludo prosuto blago,
osmjehe mile, rječi što nisam saslušat znao,
što će mi pare koje sam tako bezumno slago,
kada sam svakim dinarom život vlastiti krao?”
Pola kazaljke pomjeri nečujno drhtave prste,
par čudnih riječi tiho se ureza na prašnjavom stolu,
i vidje sumrak kako se Svetom mirnoćom krste
jer Krst je radost i lijek jedini njihovom bolu.
(C) Neven Milaković
