Postavio ljuba-trebotin. Procitano 780
VOJNIČKA – Neven Milaković 2007-05-05 22:38:40
VOJNIČKA
Zaboravljena kaldrma
svjetluca sablasno,
ugraviran mrazom,
nakit mazi veče,
pahulje se maze
čeznjivo i mazno
dok pod mostom Begej
ravnodušno teče.
Kroz krošnju se srebro opojno probija
dok se prva krigla
prekobrojna sveti:
“Da l’ ovako noćas
Podgorica sija,
da li me se ona bar
na časak sjeti?”
U blizini truba
svira povečerje,
na kapiji remci,
sanjivi…srditi…
uranjam u snijeg k’o
u gušcije perje
i zid ću k’o pero
lako preskočiti.
A kako sam mogao
tada naslutiti
sve zidove, kapije,
prijeteće trube…
da ću samo krigle
prekobrojne piti
vitlan kao perce
vihorima sudbe.
Znam…i dalje Begej
ravnodušno teče,
ne haje za mojom
parodijom tuge,
on iznova vraća ono
isto veče
uvodeć’ u život neke
klince druge.
Sve jasnije čujem
trubu…svira povečerje.
Slutim straže,
čekaju me, sanjivi…srditi…
Ma samo ću uroniti
k’o u guščije perje
i lagano kao nekad
zid ću preskočiti.
(C) Neven Milaković
