Zimsko je vreme i neodbegle ptice
Pod oblačnim nebom stresaju stud
I s nebeskog vidika gledaju na put
Na decu i sanke kroz snežne pahuljice
Na dvopregu Mraza praporci i zvonci
Kažu da se dele slatke vrećice slatkiša
Dok dečja vojska trči i srčano juriša
I prolaznici glede rado ko da su osnovci
VOLEO SAM – Ljubodrag Obradović –Posetilaca 743 Postavljeno – 23. November 2005. g. @ 21:37:40 CET od ljuba-trebotin
VOLEO SAM…
Voleo sam jednu E…,
silno je voleo,
jedno proleće i leto u snovima,
a u jesen na livadama
i po šumama.
Voleo sam je ja,
tako strasno voleo,
a ona mene nije,
ili je ljubav svoju,
znala vešto da sakrije.
Naš prvi susret,
slučajno se desio,
kao što se sve važno
u životu i dešava.
Naš prvi susret,
sudar je bio,
jedne mračne noći,
u podnožju brda,
kad sam pošao kod druga.
U sudaru, moje su ruke,
instiktivno uhvatile,
to krhko stvorenje,
da bi ga sačuvale
od pada i ja sam
vrhovima prstiju,
osetio uplašeno lupanje srca,
ispod brežuljaka,
čije sam obline grčevito stiskao.
Cura neka, prolete mi glavom.
Izvinite,
nisam Vas primetio,
znate mrak…
Ona je izustila reč, dve,
ime mi pomenula
i priznala da se
strašno prestrašila.
Dakle, to je E…,
opeče me misao
i sećanje
na lepu devojku iz sela.
Pitao sam je gde je bila,
kad se tako kasno vraća
i zar se ne boji da je lepu
mangup ne sačeka.
JASNOĆA – PESMA NEDELJE NOVEMBAR 2005 -Posetilaca 643 Postavljeno – 22. November 2005. g. @ 20:01:50 CET od ljuba-trebotin
JASNOĆA
Pokošenim livadama šetam i sam pokošen životom. Vetar sam, zdrobljen kosturima drveća. Mrav sam, a splav me nosi, tudjom rukom vodjen, u carstva nepoznatih strahota.
Lud sam skoro i sit dogadjaja lažnih, u svetu lažnom, gde podlaci ližu čizme podlacima i dobro prolaze.
Gde poštene kičme i kad iskrivljene mole, šut u zadnjicu dobiju i ništa više. Sit sam života, a seno tako zanosno miriše i pitanja nova nameće. Smisao? Da li ga ima? Život ima draži? Ciljevi postoje? Настави са читањем “JASNOĆA – Ljubodrag Obradović”