DALJINE PLAVE – Milorad J. Nikić

DALJINE PLAVE

Prostori beskrajni beli,
daljine, daljine plave,
što želje moje slute
i sad me k sebi zovu
i sad me k sebi mame!

Božanski krajevi, bajni,
zemljo, daleka nepoznata,
i ti nad njom zvezdo sjajna,
zašto me prizivaš k sebi!

Mene, leptira, s dlana ruke,
što se kao list sa grane
na mesečevoj senci klati
i vetru treperi, uz zvuke
lovačkog roga i zova,
zaludu zovete k sebi?
Umirem s jeseni rane,
i nikud išao ne bi’.

Umorne su mi ruke,
da gnezda gradim nova.
Dušu vam šaljem pod skute.

I kao čarobnjak sa torbom,
prepunom tajni i snova,
strpljivo je čekam,
u dvorcu od zlata,
da mi se nazad vrati.

(C) Milorad J. Nikić