Postavio ljuba-trebotin. Pročitano: 982
Vjetar duva, nose me snažni talasi,
hladno je, voda mi odjeću kvasi.
U panici mašem rukama,
svuda je praznina,
nemam za šta da se uhvatim,
tu su samo voda i vazduh,
a voda me polako preuzima.
Svuda mrak, svijetli samo mjesečina,
očajnički se borim,
odnosi me daleka pučina.
Čitava vječnost
mi se čini od jednog trenutka,
umorna sam, treba mi vazduha.
Gutam slanu vodu,
sada je hladnoća spolja i iznutra,
davim se, umirem, više ne postoji sutra.
Nijanse plave
se igraju sa svijetlim iskricama,
više se ne oglašavam kricima.
Tonem, a kao da lebdim,
sada sam potpuno mirna,
svuda oko mene je tama
i odjednom čitav život pred očima.
Dječji smijeh, uzbuđenja,
ljubav, tuga, euforija,
poslednji talas me probija,
more me konačno dobija.
(C) – Milana Jovanović
