ZAGLAVLJENI ISPOD LEDA – Milana Jovanović

Ne znam ni odakle, ni kako ovdje dospjela sam,
niti gdje ću dalje, al’ negdje idem znam.
Nije mi važno ni kako je sve nastalo,
važno je da je sada tu
i oko se trudi da savlada površinu svu.

Planeta je okrugla u
pokušaju da je shvatim žurim,
ali mi se čini da samo za svojim repom jurim.
Većinu ljudi divljina, a mene moć zove,
u jednoj ruci želim da držim sunce,
u drugoj kišu i gromove.

Jer život osjećam u trncima duž cijelog tijela,
ja sam nešto više, da preskočim granice bih htjela.
Ja sam dolje ispod površine i hoću da se probijem,
vrištim al’ me niko ne čuje.

Gledam nebo i želim visoko da se vinem,
ali kao da tonem ispod površine od leda,
trudim se da ga probijem,
isuviše je čvrst i slomiti se ne da.

I svaki put na svoj način da kreneš pokušaš,
osjećaš vjetar i želiš da ga saslušaš,
ali ne možeš ga čuti, mašta ti je
suviše ograničena
da bi takvo nešto mogla da nasluti.

Mislim koliko je čovjek stvarno sposoban
prostora da zaposjeda
ili smo svi ipak zaglavljeni ispod leda.
Možda da se probijemo fali samo malo
i pitam se da li živimo bar djelić života
onako kako bi trebalo?

(C) Milana Jovanović