AUTOBUSKA STANICA – Milana Jovanovic

AUTOBUSKA STANICA

Stojim na stanici, čekam autobus da dođe,
više ne primjećujem svaku misao koja mi kroz glavu prođe,
praznina, ova stanica bez ljudi i golubova je tako pusta,
napolju kiša, ne znam da li su to oblaci ili je magla suviše gusta.

Pogledam iznad sebe, stari sat polako odbrojava,
prišunja mi se mokar pas, pomislih konacno neka pojava,
palim cigaretu, kao da se svijet zamnom ruši,
ne mogu da podnesem ovaj Kotor, počinje da me guši.

Moram da odem na neko mjesto koje me ninašta ne podsjeća,
da se izgubim i pronađem nova gdje se u vazduhu kiša ne osjeća,
taj zvuk kiše u mojoj glavi posebnu melodiju komponuje,
sklapam prošlost i budućnost u glavi, savršeno se rimuje.

Tražim papir i olovku da to što prije zabilježim,
ostaviću nešto za sobom da ne ispadne kako bježim,
nestrpljivo uvlačim dim i lupkam nogom jer mi se strašno ide,
gasim cigaretu na stanici čekajući autobus za nidgje.

(C) – Milana Jovanović