KAD DJECA U NAMA POČNU ZABORAVLJATI – Marijana Vukčević

Loading

Postavio: ljuba-trebotin. Pročitano:  1045
KAD DJECA U NAMA POČNU ZABORAVLJATI – Marijana Vukčević 2006-10-21 08:48:26

KAD DJECA U NAMA POČNU ZABORAVLJATI

Oprosti mi
što se
ničega više ne sjećam
ovih dana najglasnija je
tišina koja odzvanja
tjerajući me da zaboravim
i da se nikad više ne sjetim
ni onih sumornih jeseni
u gradu novih mostova
ni onih kišnih predvečerja
u bulevaru polomljenih kristala
ni onih čempresa pod kojima si stajao
pijani bludnik koji je mogao
biti pjesnik ali ipak nije

Zaboravljam i tvoju sjenku
koja se tetura niz praznu ulicu
i taj sablasan odraz privida
u očima vječitog sanjara i skitnice

dok ti pod nogama promiču
neka druga iskustva
neka tuđa sjećanja
zadimljene birtije
čaše kuvanog vina
neke druge žene
nikad toliko lijepe
nikad toliko stvarne
i nikad tvoje

Zaboravljam i miris cimeta
oguljenih narandži i stihova
zaboravljam i da sam te čekala
u onoj pjesmi koju si volio
zarobljen između dva stiha
razapet kao sloboda na barikadama
kao bijeli lencuni pred kišu.

Ne sjećam se više
ni tvoje nestrpljivosti
ni svoje naivnosti
ne sjećam se ni svih onih ljudi
koje sam voljela tebi u inat
privijajući ih uz sebe kao topli hleb
vječno gladna posebnosti i iskrenosti
ni onih pisama
poslatih na pogrešne adrese

ni kore divljeg badema
jednog miholjskog ljeta
ni tragova soli na mojim prstima
ni onih olujnih noći
kad me nijesi umio čuvati
ni sačuvati od sebe i kajanja
(a bilo je…)

Bilo je prokleto drugačije
nešto čemu nikad
nijesam umjela naći ime
nit razlog još manje namjenu
nešto što je ličilo na hedonizam
uz izvjesnu dozu pretjetiranja
idealizovanja nečega
tako krhkog i nesavršenog
kao život ili ljubav.

U naletu godina sve više se sjećam
onog što sam zaboravila
i lagala bih kad bih ti rekla
da sam još uvijek ona ista
koja vjeruje u ružičaste snove
ispisane na zamagljenim prozorima
koja pravi mostove
od oblaka i kišnih kapi
podiže hramove u čast poraza
i trguje pogledima
sa slučajnim prolaznicima
možda… možda sam
umeđuvremenu ipak odrasla
(znam, obećala sam ti
da nikad neću i opet sam lagala)
naučila da ne vjerujem tuđim idealima
da se zatvorim u sebe poput školjke
osluškujući lepet krila palih anđela
čvrsto stežući utrobu u naletu lešinara
čuteći velike istine i male laži
zaboravljajući ono
čega želim da se sjećam

I opet je jesen
i opet su one iste kiše
pod kojima smo stajali
i čekali nešto što nikad neće doći
i opet je pravo vrijeme i pravo mjesto
samo smo mi pogrešni
i sebi dovoljni
i opet je pjesma
i opet ćeš kroz zube prošaptati
„ ni jedna nije kao ona“
a znaš kao i ja
da ni jedna
nikad neće biti kao ona
i da nikad nećeš zaboraviti
ono čega se i ne sjećaš
ni ove niti bilo koje jeseni
koja dolazi i prolazi bez nas
(još samo da se sjetim
šta samo ono
trebala da zaboravim)

(C) – Marijana Vukčević

Оставите одговор

Your email address will not be published.