NEGDJE U PROLEĆE – Nevenka Alispahić

Negdje u proljeće,
s mirisom trešnjina cvijeta,
stajah nad svježom humkom
dok sunce se igralo zamrlom suzom
vjetar je mrsio u kosi
priče našeg djetinjstva,
da, humku prekri grumenje crno,
vidjeh što ne vidje niko,
uz brata podje i sestra.

Pomislih, košmare snivam,
i još ne otvorih oči od njih,
a vec je umrla i nečija ljubav
samo što ovaj put ljeto bi
i talas je tukao greben,
sunce ljubilo žal, u kosi,
namjesto vjetra, šaputao je
tužno maestral.

Ogrubjelo srce, pa ćuti,
al’ duša ranjena još zla sluti
I ne diše, i ne sanja,
i ne traži od života više.
Zakuca jesen zlatna na
stara, izgrebana vrata,
sunce se toplo smiješi
hladnom srcu što slutnjom zebe,
šeretski oktobar sobom prodje
slikar novembar s kistom dodje.
Ejj, rano, bjehu to one iste boje
što srce ledom boje,
bjehu to crne sjenke na platnu bjelom
crnje od najcrnje noći novembarske.

Fijukala je košava neka,
da, baš kao da sad je čujem,
a magla gusta, vlažna,
u daljini miriše na snijeg,
ne vidim ništa sem suza na
dnu srca skamenjena,
ne razaznajem lica ni glasa,
i duša se još nada da
samo košmare sniva jer, zaboga,
ne može, ne, da nestane mati
ako su već nestale sestra i kći.

Al’ ne, nije košmar,
jedan za drugim pada grumenje,
gavran crni otima krik.

Ne osta ništa,
ni proljeća, ni ljeta, ni jeseni.
Zima raširila nad suncem krila,
zamrzlo srce, još duša živa.
Ruke prazne, pogled nijem,
zar još nešto može da umre,
nešto što nije već umrlo pr’je.

Može. Gledah kako umrije žena,
oči crne svjetlosti se skriše,
bez života osta da luta sjen
sto više nema pravca ni puta.

Znam Bože, i Ti si plakao,
i Ti si bolom gledao,
ne pitam se više šta još
umrijeti može, jer znam, može,
ono malo duše u kojoj stanuješ Ti.

(C) Nevenka Alispahić